Navršile su se dvadeset četiri godine od trenutka koji je promenio tok srpske političke istorije kada je bivši ministar policije izvršio samoubistvo naočigled javnosti ostavivši iza sebe tri pisma sa jezivim porukama
Beograd i cela tadašnja država ostali su u potpunom šoku 11. aprila 2002. godine kada je Vlajko Stojiljković bivši ministar unutrašnjih poslova i jedan od najviših funkcionera Socijalističke partije Srbije doneo fatalnu odluku na stepeništu saveznog parlamenta. Ovaj čin koji se dogodio neposredno nakon usvajanja Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom bio je kulminacija pritiska pod kojim se nalazio tadašnji državni vrh ali i lični čin otpora čoveka koji je odbio da se preda međunarodnoj pravdi.
Stojiljković koji je bio optužen za ratne zločine na Kosovu i Metohiji proveo je svoje poslednje sate u razgovoru sa poslanicima u skupštinskom holu ne pokazujući spoljne znake namere koju će ubrzo sprovesti u delo. Pre nego što je potegao pištolj on je svom saradniku predao tri koverte. Pisma koja su se nalazila unutra bila su upućena porodici prijateljima i tadašnjoj javnosti a u njima je oštro kritikovao novu demokratsku vlast nazivajući odluku o izručenju srpskih državljana činom izdaje.
Borba lekara za njegov život trajala je dva dana u Urgentnom centru ali je 13. aprila zvanično saopšteno da je bivši ministar preminuo. Njegova smrt pokrenula je lavinu reakcija na tadašnjoj političkoj sceni dodatno produbljujući jaz između pristalica nove proevropske politike i onih koji su ostali verni poretku iz devedesetih godina. Tragedija porodice Stojiljković nastavila se i godinama kasnije jer su samoubistvo izvršili i njegova supruga Jelisaveta kao i sin Vladimir čime je ova priča dobila još mračniji epilog.
Danas sa distance od skoro četvrt veka pucanj ispred Narodne skupštine posmatra se kao jedan od najdramatičnijih trenutaka tranzicionog perioda. On ostaje trajno svedočanstvo o vremenu teških odluka međunarodnih pritisaka i unutrašnjih lomova koji su oblikovali savremenu Srbiju. Sećanje na ovaj događaj i dalje izaziva polemike ali nepobitno stoji kao podsetnik na mračnu deceniju i tragične sudbine pojedinaca koji su bili njeni akteri.
